(sa studijom slučaja članka Nedima Hasića o Ivi Andriću na portalu bosna.hr)

Apstrakt

Medijski diskurs, posebno kada je riječ o politički obojenim interpretacijama književnosti i historije, često pokazuje strukturnu pojavu koja nije puka neistinitost pojedinačnih tvrdnji, već nesklad između semantičkog tipa iskaza i načina na koji se on opravdava. Ovaj rad polazi od pretpostavke da taj nesklad – koji se u literaturi često naziva „tipološki mismatch“ – nije ontološka kategorija (ne postoji kao „stvar“ koju model otkriva), već relacijski artefakt koji nastaje iz komparacije tri nezavisne analitičke ose:

1. Tip tvrdnje – deskriptivna (D), interpretativna (I), kauzalna (A‑Causal), makrosocijalna (A‑Macro);
2. Evidencijski režim – vrsta dokaza koja odgovara pojedinom tipu (primarni izvori, princip minimalnog mehanizma, diferencijacija između evidencije cirkulacije i evidencije efekta);
3. Heuristički rejting – oznaka adekvatnosti opravdanja, koja nije hijerarhija istine, već skala analitičke operativnosti (potkrepljeno, djelimično potkrepljeno, nepotvrđeno, neutemeljeno, neklasifikovano).

Mismatch stoga nije cilj analize, već dijagnostički signal koji ukazuje na to da je opravdanje neadekvatno u odnosu na tip tvrdnje.

Okvir je heuristički, a ne formalni sistem. Pragovi (npr. za evidenciju cirkulacije – MA‑weak) su eksplicitno označeni kao operativne konvencije koje se mogu kalibrisati prema domenu, a ne kao statistički ili ontološki kriterijumi. Rejting nije ordinalna skala istinitosti, već skala operativnosti: P omogućava dalju analizu, U zahtijeva reviziju opravdanja, NC zahtijeva nove podatke.

Model je ilustriran na članku Nedima Hasića koji tvrdi da je Ivo Andrić „izmislio“ scenu nabijanja na kolac. Analiza pokazuje da većina Hasićevih tvrdnji pati od međuslojne nekonzistentnosti – način opravdanja ne odgovara tipu tvrdnje – što ne implicira njihovu nužnu neistinitost, već metodološku neadekvatnost ponuđenih dokaza. Distribucija rejtinga (pretežno U/NC) ne može se generalizovati; ona je specifična za analizirani tekst. Rad se pozicionira kao proceduralna epistemologija tipova tvrdnji u medijskom diskursu, a ne kao zamjena za postojeće CDA ili argumentacijske okvire.

Ključne riječi: Ivo Andrić, analiza diskursa, troslojni model, tipologija tvrdnji, evidencijski režimi, heuristički rejting, kritička analiza diskursa, Nedim Hasić

1. Uvod

1.1 Povod i predmet rada

Na portalu bosna.hr objavljen je 2026. godine članak Nedima Hasića pod naslovom „Od fikcije do nacionalnog mita: kako je Andrićeva maštarija o nabijanju na kolac postala temelj srpskog narativa o muslimanima“. U članku se iznose tvrdnje o Ivi Andriću, njegovom romanu Na Drini ćuprija i navodnoj ulozi te fikcije u oblikovanju srpskih nacionalnih narativa o muslimanima, pa čak i kao opravdanja za ratne zločine 1992–1995.

Ovaj članak nije odabran zato što je posebno „pogrešan“ ili „tendenciozan“ – takve ocjene nisu u domenu ovog istraživanja – već zato što na reprezentativan način pokazuje jednu čestu pojavu u medijskom diskursu: nesklad između onoga što se tvrdi i načina na koji se to opravdava. Rad stoga ne nudi presudu o istinitosti Hasićevih tvrdnji, već analitički model za identifikaciju i opisivanje strukture tog nesklada.

1.2 Centralna teza: tri ose, a ne jedan mismatch

Većina pristupa analizi medijskog diskursa fokusira se na sadržaj tvrdnji (šta je rečeno) ili na njihovu (ne)istinitost. Ovaj rad polazi od pretpostavke da je epistemološka struktura diskursa određena međusobnim odnosom tri nezavisne dimenzije:

Tek kada dođe do nekonzistencije između ova tri sloja – npr. kauzalna tvrdnja bez ikakvog mehanizma ili makrosocijalna tvrdnja bez indikacija cirkulacije – nastaje ono što se prepoznaje kao „tipološki mismatch“. Mismatch stoga nije ontološka kategorija (ne postoji kao „stvar“ koju model otkriva), već relacijski artefakt koji model proizvodi kao signal neadekvatnog opravdanja. On nije cilj analize, već njen dijagnostički indikator.

1.3 Status i ograničenja modela

Model je heuristički, a ne formalni sistem. On ne omogućava automatsku klasifikaciju, ne nudi algoritam za odlučivanje i ne pretenduje na „objektivnu istinu“ o analiziranom tekstu. Njegova svrha je da strukturira prosudbu i učini je transparentnijom, ne da je zamijeni.

Eksplicitna ograničenja (hard limits):

• Model ne utvrđuje istinitost ili neistinitost tvrdnji.
• Ne služi za detekciju manipulacije ili ideoloških pozicija.
• Njegove kategorije i pragovi (npr. za MA‑weak) su operativne konvencije koje se mogu kalibrisati prema domenu, a ne ontološke konstante.
• Različiti analitičari mogu doći do različitih rejtinga; model samo smanjuje proizvoljnost, ali je ne eliminiše.
• Distribucija rejtinga u studiji slučaja (pretežno U/NC) ne može se generalizovati; ona je specifična za analizirani tekst. Bez kontrastnog korpusa (npr. akademskog članka sa jakim D i A‑Causal tvrdnjama) ne može se tvrditi da model nema inherentni „debunking bias“. Dalja validacija je neophodna.

2. Troslojni model epistemološke strukture diskursa

2.1 Prvi sloj: tip tvrdnje (semantička dimenzija)

Razlikujemo četiri primarna tipa tvrdnje, koji proizilaze iz različite logičke strukture i različitih zahtjeva za opravdanjem. Time se izbjegava ranija heterogenost „atributivne“ kategorije koja je spajala kauzalnu i makrosocijalnu logiku.

Napomena: A‑Macro ne implicira kauzalnost – ona samo registruje distribuciju i cirkulaciju, ne i efekat. Razlika između A‑Causal i A‑Macro ključna je za izbjegavanje kategorijalnih grešaka.

2.2 Drugi sloj: evidencijski režim (šta se traži kao opravdanje)

2.2.1 Za deskriptivne tvrdnje (D)

Potrebno: Pozivanje na primarne izvore (arhivski dokumenti, putopisi, originalni tekstovi) ili, u njihovom odsustvu, na konsenzus u sekundarnoj literaturi. Putopisi 17. vijeka (Thévenot, Rycaut, Čelebija) koriste se kao tekstualna evidencija o diskurzivnoj prisutnosti prakse, a ne kao „objektivna istina“ o njenoj učestalosti.

Hijerarhija izvora:

• Nivo I: Primarni izvori
• Nivo II: Sekundarni izvori (peer‑review monografije)
• Nivo III: Tercijarni izvori (portali, Wikipedia) – samo kao predmet analize, ne kao dokaz

Prioritetno pravilo: U slučaju konflikta između nivoa I i II, prioritet ima nivo I, osim kod: (a) demonstrirane sistemske pristrasnosti primarnog izvora, (b) poznate falsifikacije dokumenta, (c) opšteprihvaćene historiografske revizije obrazložene u sekundarnoj literaturi.

2.2.2 Za interpretativne tvrdnje (I)

Potrebno: Ne postoji konačna verifikacija. Ono što se može tražiti jeste koherentnost unutar interpretativnog okvira i transparentnost kriterijuma (npr. navođenje pasusa iz teksta koji podržavaju interpretaciju). Interpretativne tvrdnje se ne mogu ocijeniti kao „potkrepljene“ u istom smislu kao deskriptivne – maksimalno mogu biti „nepotvrđene“ ili „opravdane unutar date perspektive“.

2.2.3 Za kauzalne tvrdnje (A‑Causal)

Uvodi se princip minimalnog mehanizma: kauzalna tvrdnja je metodološki prihvatljiva samo ako se može rekonstruisati barem jedna plauzibilna putanja prenošenja.

2.2.4 Za makrosocijalne tvrdnje (A‑Macro)

Uvodi se razlikovanje između evidencije cirkulacije i evidencije efekta, uz stratifikaciju evidencije kako bi se izbjegla pre-operacionalizacija:

Važno: Pragovi su operativne konvencije koje se mogu kalibrisati prema domenu (npr. u analizi malog, zatvorenog medijskog ekosistema prag bi mogao biti 1 domen; u analizi globalne medijske sfere mogao bi biti 3 ili više). Oni nisu statistički utemeljeni niti ontološki fiksirani. Ono što je bitno jeste da prag bude unaprijed deklarisan kako bi analiza bila transparentna.

2.3 Treći sloj: heuristički rejting (oznaka adekvatnosti opravdanja)

Rejting nije mjera istine, već oznaka adekvatnosti opravdanja u odnosu na tip tvrdnje. Kategorije nisu hijerarhija istine, ali jesu skala analitičke operativnosti: P omogućava dalju analizu, U zahtijeva reviziju opravdanja, NC zahtijeva nove podatke.

Napomena: Ova skala operativnosti nije vrednovanje tvrdnje, već njeno mapiranje u proceduru. P nije „istinitije“ od DP – on samo označava da je opravdanje adekvatnije tipu tvrdnje. U ne znači da je tvrdnja nužno neistinita, već da je ponuđeno opravdanje u suprotnosti s dostupnim dokazima (ili da ga nema). NC ne znači da je tvrdnja sumnjiva, već da je analiza nemoguća bez dodatnih informacija.

2.4 Procedura primjene modela

3. Studija slučaja: članak Nedima Hasića

3.1 Rekonstrukcija tvrdnji (sa direktnim citatima)

Iz Hasićevog članka izdvajamo pet ključnih tvrdnji:

3.2 Analiza po troslojnom modelu

t₁ – deskriptivna tvrdnja

• Tip: D
• Evidencija koju Hasić nudi: U članku samom priznaje da je Andrić preuzeo opis iz izvještaja o egzekuciji Sulejmana al‑Halabija u Kairu 1800. godine. Ne nudi nikakve izvore koji bi pokazali da kazna prije Andrića nije postojala.
• Provjera (nezavisna): Putopisi Jeana de Thévenota (1665), Paula Rycauta (1666) i Evlije Čelebije (17. vijek) pružaju tekstualnu evidenciju o diskurzivnoj prisutnosti kazne nabijanja u osmanskim provincijama. Oni ne dokazuju njenu učestalost niti pravnu normiranost, ali kontradiktiraju Hasićevu tvrdnju da je Andrić „izmislio“ kaznu.
• Rejting: U (neutemeljeno) – tvrdnja je u suprotnosti s dostupnom tekstualnom evidencijom.
• Napomena: Ovo ne znači da je Hasić „lagao“ – moguće je da nije bio upoznat s tim izvorima. Rejting se odnosi isključivo na odnos tvrdnje prema dostupnoj evidenciji.

t₂ – deskriptivna tvrdnja

• Tip: D
• Evidencija koju Hasić nudi: Ne navodi konkretne izvore, ali se poziva na „savremenu osmansku historiografiju“.
• Provjera (nezavisna): Tačno: nabijanje nije bilo dio šerijatskog hududa (Heyd, 1973). Netačno: kazna jeste postojala kao siyaseten katl – državna mjera za pobune. Hasić prelazi sa „nije redovno“ na „nije postojalo“.
• Rejting: DP (djelimično potkrepljeno) – tačna u jednom aspektu, netačna u drugom; način predstavljanja je varljiv.

t₃ – interpretativna tvrdnja

• Tip: I
• Evidencija koju Hasić nudi: Ne nudi pisma, dnevnike, izjave Andrića; oslanja se na vlastito čitanje romana.
• Provjera (nezavisna): Andrić u istom romanu prikazuje muslimanske likove sa složenošću (Alihodža je mudar i dostojanstven; Fata tragična žrtva). Roman prikazuje i hrišćansko nasilje nad muslimanima. Ne postoji konsenzus da je scena pisana sa namjerom demonizacije.
• Rejting: N (nepotvrđeno) – nema dokaza koji bi podržali tvrdnju o namjeri; kontra‑dokazi postoje.

t₄ – makrosocijalna tvrdnja

• Tip: A‑Macro
• Evidencija koju Hasić nudi: Ne navodi nikakve studije recepcije, niti primjere citiranja scene u srpskom javnom diskursu.
• Provjera (nezavisna): Prema operativnom pragu za MA‑weak, potrebno je najmanje dvije nezavisne medijske domene ili jedan akademski izvor koji potvrđuju da ova konkretna scena predstavlja „temelj“ srpskog narativa. Hasić ne nudi nijednu takvu indikaciju (čak ni MA‑min). Srpski anti‑muslimanski narativi (mit o Kosovu, usmena epika) postoje od 19. vijeka – decenijama prije Andrića.
• Rejting: NC (neklasifikovano) – nedovoljno informacija za bilo kakav rejting; potrebni su novi podaci.

t₅ – kauzalna tvrdnja

• Tip: A‑Causal
• Evidencija koju Hasić nudi: Ne opisuje nikakav mehanizam prenošenja; samo konstatuje vezu.
• Provjera (nezavisna): Primjenom principa minimalnog mehanizma: ne postoji čak ni slabi mehanizam (M‑Weak) koji bi povezao scenu iz romana (1945) sa zločinima 1992–1995. Alternativni uzroci (ekonomska kriza, politički kolaps, medijska propaganda, nacionalistički programi) dominiraju u savremenoj historiografiji (Woodward, Jović, Judah).
• Rejting: U (neutemeljeno) – kauzalna tvrdnja bez ikakve rekonstruisane putanje.

3.3 Tabelarni pregled

3.4 Šta ova analiza pokazuje, a šta ne pokazuje

Pokazuje:

• Koje Hasićeve tvrdnje su tipološki neusklađene s ponuđenim opravdanjem.
• Gdje bi bilo potrebno pružiti drugačiju vrstu dokaza (npr. za t₄ studije recepcije, za t₅ mehanizam).
• Primjenu troslojnog modela na konkretan tekst.

Ne pokazuje:

• Da su Hasićeve tvrdnje neistinite.
• Da je Hasić „manipulator“ ili da mu je namjera bila loša.
• Da je Andrić „nevin“ ili da scena nema nikakvu ulogu u kulturnim narativima.
• Distribucija rejtinga (pretežno U/NC) ne može se generalizovati; ona je specifična za analizirani tekst. Bez kontrastnog korpusa (npr. akademskog članka sa jakim D i A‑Causal tvrdnjama) ne može se tvrditi da model nema inherentni „debunking bias“. Dalja validacija je neophodna.

3.5 Ograničenja studije slučaja

• Jedan slučaj – ne može se tvrditi validacija modela.
• Selekcija tvrdnji – izdvojeno je pet ključnih, ali nisu analizirane sve rečenice članka.
• Zavisnost od istraživačeve prosudbe – drugi analitičar mogao bi drugačije tipizirati neku tvrdnju (npr. t₄ kao A‑Causal umjesto A‑Macro). Model smanjuje proizvoljnost, ali je ne eliminiše.
• Asimetrični efekat – činjenica da većina tvrdnji završava kao U/NC može stvoriti utisak da model „proizvodi debunking“; to nije namjera modela, već posljedica analiziranog teksta. Ipak, taj efekat se ne bi smio pripisivati modelu kao njegovoj inherentnoj osobini bez dalje validacije.

4. Diskusija: pozicioniranje modela

4.1 Odnos prema postojećim okvirima

Troslojni model razvijen u ovom radu ne pretenduje da zamijeni postojeće pristupe u kritičkoj analizi diskursa (Fairclough, van Dijk, Wodak), teoriji argumenata (Walton) ili epistemologiji (Habermas). Njegova svrha je da dodatno procedurizira ono što je u tim okvirima često ostavljeno implicitnoj prosudbi, posebno u dijelu koji se tiče razlikovanja tipova tvrdnji i odgovarajućih evidencijskih režima.

4.2 Šta model dodaje postojećoj literaturi?

1. Četiri nezavisna tipa (D, I, A‑Causal, A‑Macro) umjesto trostruke ili dvostruke klasifikacije, čime se izbjegava ranija heterogenost atributivne kategorije.
2. Stratifikaciju evidencije za A‑Macro (MA‑min, MA‑weak, MA‑strong) koja omogućava kalibraciju prema domenu i transparentno priznavanje konvencionalnosti pragova.
3. Princip minimalnog mehanizma (M‑Weak / M‑Strong) prilagođen humanistici.
4. Eksplicitnu deklaraciju da rejting nije hijerarhija istine, već skala analitičke operativnosti, čime se izbjegava normativna zamka.
5. Mismatch kao relacijski artefakt (ne ontološka kategorija) – dijagnostički signal koji proizlazi iz komparacije tri ose.

4.3 Zašto model nije „samo CDA“?

CDA se tradicionalno fokusira na odnos moći i ideologije u diskursu. Ovaj model je, za razliku od toga, epistemološki neutralan – ne pretpostavlja da je analizirani tekst ideološki obojen, niti da je cilj analize „razotkrivanje“ manipulacije. Model se može primijeniti i na akademski tekst, i na politički komentar, i na svakodnevnu konverzaciju. Njegov domen je struktura opravdanja, a ne sadržaj ideologije.

4.4 Ograničenja modela (pregled)

1. Neeliminiše prosudbu – konačna klasifikacija i dalje zavisi od istraživača.
2. Pragovi su konvencionalni – MA‑weak, MA‑min i M‑Weak pragovi su operativni dogovori koji se mogu kalibrisati; model ne nudi univerzalne kriterijume.
3. Zavisnost od dostupnih izvora – rejting može biti drugačiji ako se pojave novi dokumenti.
4. Validacija na jednom slučaju – model zahtijeva dalje testiranje na različitim vrstama medijskog diskursa (politički komentari, akademske polemike, historijski narativi) i na kontrastnim korpusima.
5. Ne bavi se pitanjem „zašto“ – model registruje tipološki nesklad, ali ne objašnjava njegove uzroke (npr. ideološku motivaciju, nepoznavanje izvora, retoričku strategiju).
6. Rizik od asimetričnog efekta – u zavisnosti od korpusa, model može sistematski proizvoditi više U/NC rejtinga; to nije greška modela, ali može pogrešno biti interpretirano kao normativna pristrasnost. Bez kontrastnih studija, ovaj rizik ostaje otvoren.

5. Zaključak

Rad je razvio troslojni model epistemološke strukture medijskog diskursa koji razdvaja: (1) tip tvrdnje (D, I, A‑Causal, A‑Macro), (2) evidencijski režim (sa stratifikacijom pragova) i (3) heuristički rejting kao skalu analitičke operativnosti. Centralna teza nije da postoji „tipološki mismatch“ – to je tek relacijski artefakt – već da se analiza diskursa mora zasnivati na tri nezavisne ose čijim međusobnim odnosom postaje moguće precizno opisati gdje i zašto opravdanje ne uspijeva.

Model je ilustriran na članku Nedima Hasića. Analiza je pokazala da većina njegovih ključnih tvrdnji nije adekvatno opravdana u odnosu na njihov tip – ne zato što su tvrdnje nužno neistinite, već zato što je Hasić ponudio pogrešnu vrstu dokaza (ili nijedan). Distribucija rejtinga (pretežno U/NC) ne može se generalizovati; ona je specifična za analizirani tekst. Bez kontrastnog korpusa, ne može se tvrditi da model nema inherentni „debunking bias“.

Model je otvoren za dalju validaciju, kalibraciju pragova i primjenu na druge medijske sadržaje. Njegova osnovna vrijednost leži u tome što strukturira prosudbu i čini je transparentnijom – ne u tome što nudi „konačne odgovore“. U tom smislu, on je proceduralna epistemologija tipova tvrdnji u medijskom diskursu, a ne zamjena za postojeće CDA, argumentacijske ili historijske metode.

6. Literatura

Primarni izvori (Nivo I)

1. Evlija Čelebija, Seyahatname (17. vijek). Reference na Bosnu i kaznu nabijanja: Evliya Çelebi in Bosnia, prev. Hazim Šabanović (Sarajevo: Svjetlost, 1967).
2. Jean de Thévenot, Voyage au Levant (Paris, 1665). Opis longitudinalnog nabijanja na kolac (poglavlje o Egiptu).
3. Paul Rycaut, The Present State of the Ottoman Empire (London: John Starkey, 1666; drugo izdanje 1668).
4. Ivo Andrić, Na Drini ćuprija (Beograd: Prosveta, 1945). Scena nabijanja Radisava na kolac – glava V.

Sekundarni izvori (Nivo II)

5. Uriel Heyd, Studies in Old Ottoman Criminal Law, ed. V. L. Ménage (Oxford: Clarendon Press, 1973).
6. Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom djelu (Sarajevo: Ljiljan, 1995).
7. Tim Judah, The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia (New Haven: Yale University Press, 1997).
8. Susan L. Woodward, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution after the Cold War (Washington, D.C.: Brookings Institution, 1995).
9. Dejan Jović, Jugoslavija – država koja je odumrla (Zagreb: Prometej; Beograd: Samizdat B92, 2003).

Teorijski okviri (Nivo II)

10. Norman Fairclough, Critical Discourse Analysis: The Critical Study of Language (London: Longman, 1995).
11. Teun A. van Dijk, Ideology: A Multidisciplinary Approach (London: Sage, 1998).
12. Ruth Wodak, „The Discourse‑Historical Approach“, u: R. Wodak & M. Meyer (ur.), Methods of Critical Discourse Analysis (London: Sage, 2001).
13. Jürgen Habermas, The Theory of Communicative Action, 2 sveska (Boston: Beacon Press, 1984).
14. Douglas Walton, Argumentation Theory: A Pragma‑Dialectical Perspective (Dordrecht: Kluwer, 1995).

Predmet analize (Nivo III – ne koristi se kao dokaz)

15. Nedim Hasić, „Od fikcije do nacionalnog mita: Kako je Andrićeva maštarija o nabijanju na kolac postala temelj srpskog narativa o muslimanima“, bosna.hr, 2026. Dostupno na: https://bosna.hr/od-fikcije-do-nacionalnog-mita-kako-je-andriceva-mastarija-o-nabijanju-na-kolac-postala-temelj-srpskog-narativa-o-muslimanima/ (pristupljeno 2026).