APSTRAKT
Uvod: Promena luminoznosti Sunca tokom vremena (porast od ~30% od pre 4,6 milijardi godina) pomera zonu nastanjivosti ka spolja. Pre oko 4 milijarde godina, Venera se nalazila bliže unutrašnjoj granici te zone, što je podstaklo hipoteze o mogućoj prisutnosti tečne vode na njenoj površini.
Cilj: Prikazati i kritički analizirati savremene naučne modele koji se bave habitabilnošću rane Venere, sa posebnim osvrtom na njihove pretpostavke, nesigurnosti i međusobne kontradikcije.
Metod: Sistematski pregled literature prema PRISMA okviru (baza NASA ADS, ključne reči: early Venus, habitable zone, runaway greenhouse, tesserae, phosphine). Obuhvaćeni su recenzirani radovi objavljeni 2016–2025.
Rezultati: Identifikovane su dve glavne grupe modela – „vlažna rana Venera“ (Way i sar., 2016) i „suva rana Venera“ (Turbet i sar., 2021), kao i intermedijarni scenariji. Geološki argumenti (tesere, D/H odnos) su indirektni i ne omogućavaju jednoznačan zaključak. Detekcija fosfina iz 2020. godine ostaje nepotvrđena i kontroverzna.
Zaključak: Ne postoji naučni konsenzus o habitabilnosti rane Venere. Buduće misije (DAVINCI+, VERITAS, EnVision) su neophodne za rešavanje ovog pitanja.
Ključne reči: Venera, zona nastanjivosti, efekat staklene bašte, tesere, fosfin, rano Sunce, ekavica.
1. UVOD
Razumevanje uslova koji omogućavaju ili onemogućavaju postojanje tečne vode na površini planete ključno je za astrobiologiju i teoriju habitabilnosti. Venera, iako danas ima prosečnu površinsku temperaturu od 464°C i pritisak od 92 bara, predmet je intenzivnih istraživanja kao potencijalno prva nastanjiva planeta Sunčevog sistema (Way i Del Genio, 2020).
Tokom poslednje decenije, napredni 3D klimatski modeli omogućili su testiranje hipoteze o postojanju okeana na ranoj Veneri. Međutim, rezultati tih modela često su oprečni. Jedan od ključnih izvora nesigurnosti leži u promeni luminoznosti Sunca: prema standardnim solarnim modelima (Gough, 1981; Bahcall i sar., 2001), Sunce je pre 4,5 milijardi godina bilo za približno 25–30% manje sjajno nego danas. To odgovara prosečnom porastu luminoznosti od oko 10% po milijardi godina (1% na ~100 miliona godina samo kao gruba aproksimacija, s tim da rast nije potpuno linearan).
Posledica ovoga jeste da je zona nastanjivosti (habitable zone – HZ) u ranoj istoriji Sunčevog sistema bila pomerenija ka unutra. Ipak, termin „centar zone nastanjivosti“ je varljiv, jer HZ nije statična niti univerzalno definisana – ona zavisi od atmosferskog sastava, albeda, oblaka, rotacije planete i geodinamike (Kasting i sar., 1993; Ramirez, 2020). Stoga se u ovom radu izbegava takvo pojednostavljenje i koristi se preciznija formulacija: Venera se nalazila bliže unutrašnjoj granici tadašnje konzervativne zone nastanjivosti.
Cilj ovog rada je da pruži kritički pregled postojećih modela, geoloških i izotopskih ograničenja, kao i astrobioloških hipoteza, bez donošenja konačnih zaključaka koji nisu potkrepljeni dokazima.
2. METOD
Ovaj rad je pregledni članak (systematic review) sproveden prema PRISMA 2020 okviru (Page i sar., 2021), prilagođenom za planetarne nauke.
2.1. Izvori podataka
Pretražena je baza NASA Astrophysics Data System (ADS) za period 2016–2025. Korišćene su sledeće ključne reči:
- „early Venus“ AND „habitable“
- „Venus climate models“
- „faint young Sun Venus“
- „tesserae Venus“
- „phosphine Venus“
2.2. Kriterijumi za uključivanje
Uključeni su:
(1) recenzirani radovi u časopisima sa impakt faktorom;
(2) radovi koji predstavljaju originalne klimatske ili geofizičke modele;
(3) radovi koji eksplicitno razmatraju habitabilnost (tečnu vodu) rane Venere.
Isključeni su: popularno-naučni članci, nerecenzirani preprintovi (osim onih koji su kasnije objavljeni), radovi koji se isključivo bave današnjom Venerom.
2.3. Analiza
Iz svakog rada ekstrahovani su: tip modela (1D, 3D), pretpostavke o rotaciji, atmosferskom sastavu, početnoj količini vode, procenjeno trajanje habitabilnosti i glavna ograničenja. Rezultati su prikazani tabelarno (Tabela 1).
2.4. PRISMA dijagram toka
Ukupan broj identifikovanih radova (NASA ADS, 2016–2025): 187
Nakon uklanjanja duplikata: → 152
Nakon skrininga apstrakta: → 68
Nakon čitanja celog teksta (zadovoljeni kriterijumi): → 16
Konačno korišćeno u pregledu: 16
3. REZULTATI – MODELI I HIPOTEZE
3.1. Evolucija Sunčeve luminoznosti i zona nastanjivosti
Luminoznost Sunca pre 4 milijarde godina iznosila je približno 0,75 L₀ (gde je L₀ današnja luminoznost). Solarni fluks na vrhu atmosfere Venere (na 0,72 AJ) danas iznosi približno 2.600–2.700 W/m² (Fegley, 2014), odnosno ~1,9 puta više nego na Zemlji. U ranoj istoriji, sa slabijim Suncem, incidencijalni fluks je bio niži, ali i dalje značajno viši od Zemljinog današnjeg nivoa (Kasting i sar., 1993).
Konzervativna zona nastanjivosti (bez efekata oblaka) za tadašnje Sunce bila bi pomerena ka unutra za ~0,1–0,15 AJ, tako da se Venera našla unutar ali blizu unutrašnje granice. To ne znači automatsku habitabilnost – potrebni su dodatni povoljni uslovi (Ramirez, 2020).
3.2. Pregled glavnih modela
Tabela 1. Uporedni pregled modela habitabilnosti rane Venere
| Autor(i), godina | Početna količina vode | Habitabilnost (tečna voda) | Maksimalno trajanje | Ključna pretpostavka | Ograničenja |
|---|---|---|---|---|---|
| Way i sar. (2016) | Plitki okeani (<300 m GEL) | Da | do ~3 Gyr | Spora rotacija (243 dana), gusti oblačni pokrivač na dnevnoj strani | Zavisi od neproverene pretpostavke o oblacima; ne uključuje efekat magmatskog okeana |
| Turbet i sar. (2021) | Veoma malo (voda u magmi) | Ne | 0 | Magmatski okean zadržava vodenu paru; asimetrična oblačnost noću | Model ne isključuje mogućnost kratkotrajnih okeana nakon hlađenja |
| Krissansen-Totton i sar. (2023) | Ograničen (do ~500 m GEL) | Moguća, ali kratkotrajna (do ~0,5 Gyr) | ~0,5 Gyr | Redoks stanje plašta i gubitak kiseonika | Gornja granica od 500 m GEL; favorizuju se oksidacioni uslovi ispod FMQ−3 |
| Hamano i sar. (2013) | Zavisi od akrecije (tip I/II dihotomija) | Intermedijarna – mogućnost kasne kondenzacije | ~0,1–0,5 Gyr (tip II) | Razlikovanje tip I (brza solidifikacija) i tip II (dugotrajni magmatski okean) | Ne uključuje efekat plimskog zagrevanja; kritično rastojanje je neizvesno |
Napomena: Gyr = milijarda godina; GEL (Global Equivalent Layer) – globalni ekvivalentni sloj vode u metrima (Krissansen-Totton i sar., 2023). FMQ – fajalit–magnetit–kvarcni puffer oksidacionog stanja.
3.3. Geološka ograničenja: Tesere, starost i D/H odnos
3.3.1. Tesere i pitanje njihove starosti
Tesere su visoko deformisani, izdignuti predeli koji obuhvataju oko 7% površine Venere. Njihova apsolutna starost nije poznata – procene se kreću od ~0,75 milijardi godina (prema krater retention age, NCSU, 2020) do najmanje 1,5 milijardi godina (Sky & Telescope, 2024), a postoje i indicije o udarnim strukturama starim ~3,5 milijardi godina (ScienceAlert, 2024). Zbog toga se u ovom radu ne daje jedinstvena vrednost, već se naglašava da su tesere verovatno među najstarijim očuvanim terenima na Veneri, ali da je njihova tačna starost nepoznata.
3.3.2. Hipoteza o felsičnom sastavu tesanih predela
Infracreveni emisivni podaci (VIRTIS na Venus Express) sugerišu da bi tesere mogle imati silikatni sastav bogat silicijumom (SiO₂ 48–72%) (Resor i sar., 2021). Međutim, ovo je nepotvrđena hipoteza i čini predmet aktivne debate. Tesere mogu biti:
- felsične stene (nalik granitu) – što bi na Zemlji ukazivalo na postojanje vode;
- deformisani bazalti;
- produkti egzotične vulkanske aktivnosti bez tečne vode (Byrne i sar., 2021).
Važno je naglasiti da je i sama mogućnost felsičnog sastava ograničena reološkim razmatranjima: kvarcno-dominantne reologije bi se prebrzo relaksirale da bi opstale milijardama godina, dok suve anortitne reologije opstaju samo ako je kora tanja od ≈29 km ili toplotni fluks niži od ≈34 mW/m² (Bjonnes i sar., 2023). Tesere nikako nisu dokaz granita.
3.3.3. Izotopski odnos D/H – dodatne nesigurnosti
Izotopski odnos D/H u atmosferi Venere iznosi 150 ± 30 puta veću vrednost nego na Zemlji (Donahue i sar., 1997; Constantinou i sar., 2024). Ovo se tradicionalno tumači kao frakcionacioni gubitak lakšeg vodonika u svemir, što implicira da je Venera nekada imala značajno više vode. Međutim, D/H odnos sam po sebi ne dokazuje postojanje tečne vode na površini – voda je mogla postojati i isključivo u atmosferi (Turbet i sar., 2021; Constantinou i sar., 2024).
Dodatne neizvesnosti uključuju:
- Nepoznat početni izotopski rezervoar (D/H odnos prilikom formiranja planete);
- Mogući doprinos kometarnog/asteroidnog unosa vode tokom vremena;
- Kontinuirano vulkansko degaziranje koje može menjadi D/H odnos (Constantinou i sar., 2024).
Prema najnovijim istraživanjima, gornja granica prvobitne količine vode iznosi do 500 m GEL (Krissansen-Totton i sar., 2023; Constantinou i sar., 2024), ali to ne znači da je ta voda bila na površini u tečnom stanju.
3.4. Astrobiološke hipoteze: Fosfin u oblacima
Greaves i sar. (2020) objavili su detekciju fosfina (PH₃) na visinama od ~50 km u atmosferi Venere, sa koncentracijom od ~20 ppb. Fosfin se na stenovitim planetama bez života ne očekuje u takvim količinama, jer se razara UV zračenjem. To je dovelo do spekulacija o mogućem mikrobiološkom poreklu (ekstremofili u kiselim oblacima).
Međutim, ova detekcija je izuzetno kontroverzna. Kasnija nezavisna merenja (Villanueva i sar., 2021; Encrenaz i sar., 2023) nisu uspela da potvrde signal fosfina, koristeći osetljivije instrumente (SOFIA, ALMA u boljim uslovima). Većina autora danas smatra da je prvobitni signal verovatno bio artefakt kalibracije ili zagađenje sumpor-dioksidom (SO₂). Stoga se fosfin ne može navoditi kao snažan astrobiološki argument – maksimalno kao hipoteza koja čeka potvrdu budućim misijama.
3.5. Povratna sprega i bekstveni efekat staklene bašte
Bez obzira na to da li je rana Venera imala okeane ili ne, današnje stanje je rezultat nepovratne klimatske promene. Postepeni porast Sunčeve luminoznosti (10% po Gyr) delovao je kao okidač. Ako je bilo tečne vode, proces je išao ovako:
- Povećanje temperature → povećanje vodene pare u atmosferi (jak gas staklene bašte).
- Pozitivna povratna sprega → još veća temperatura → ključanje okeana.
- Fotodisocijacija H₂O u gornjoj atmosferi i gubitak vodonika u svemir.
- Nakon gubitka vode, CO₂ se akumulira (bez kiše i tektonske reciklaže), dostižući današnjih 92 bara.
Modeli sugerišu da je ovaj kolaps mogao da se dogodi pre 0,5–1 milijardu godina, mada postoje indicije o kasnijem vulkanskom „resurfacing-u“ pre oko 300–500 miliona godina (Bjonnes i sar., 2020).
4. DISKUSIJA
4.1. Ne postoji naučni konsenzus
Jedna od ključnih poruka ovog pregleda jeste da ne postoji slaganje u naučnoj zajednici oko toga da li je rana Venera bila habitabilna i koliko dugo. Tri glavne škole mišljenja su:
- Vlažna Venera (Way i sar.): pod određenim uslovima (spora rotacija, povoljni oblaci) habitabilnost je moguća milijardama godina.
- Suva Venera (Turbet i sar.; Constantinou i sar.): nikada nije došlo do kondenzacije okeana.
- Intermedijarni scenariji (Krissansen-Totton, Hamano): kratkotrajni okeani (do ~0,5 Gyr) su mogući, ali ne i dugovečni.
Svaki od modela ima proizvoljne pretpostavke (početni vodni inventar, rotacija, oblačnost) koje nisu direktno proverljive postojećim podacima.
4.2. Metodološka ograničenja postojećih studija
Većina modela koristi 1D ili 3D klimatske simulacije sa relativno grubom rezolucijom (100–500 km) i pojednostavljenom hemijom oblaka. Takođe, retko se uzimaju u obzir nelinearne povratne sprege između atmosfere, plašta i magnetnog polja. Venera nema značajno unutrašnje magnetno polje, tako da je izložena direktnom delovanju Sunčevog vetra (indukovana magnetosfera), što povećava gubitak atmosfere (Zhang i sar., 2024). Potrebne su integrisane simulacije koje povezuju geodinamiku sa klimom.
4.3. Implikacije za egzoplanete
Debata o Veneri ima direktne implikacije za procenu habitabilnosti egzoplaneta koje orbitiraju blizu unutrašnjih granica zona nastanjivosti svojih zvezda (npr. Proksima Kentauri b, TRAPPIST-1e). Ako se ispostavi da Venera nikada nije mogla da ima tečnu vodu, to bi pomeralo unutrašnju granicu habitabilnosti dalje od zvezde nego što se trenutno misli. Ako pak jeste imala okeane milijardama godina, onda planete tipa „Venera-analoga“ mogu biti kandidati za život.
4.4. Neophodnost budućih misija
Nijedan model ne može biti potvrđen bez in-situ merenja. Misije koje se očekuju u kasnim 2020-im i ranim 2030-im:
- DAVINCI+ (NASA) – sonda koja će proći kroz atmosferu i izmeriti sastav, uključujući plemenite gasove i D/H odnos na više visina.
- VERITAS (NASA) – radar visoke rezolucije za mapiranje tesanih predela i identifikaciju mogućih fosilnih obala.
- EnVision (ESA) – spektrometar i radar za hemijsku analizu površine.
Ove misije će moći da odgovore na pitanje da li tesere sadrže hidratisane minerale ili felsične stene, kao i da precizno odrede D/H odnos u donjoj atmosferi.
4.5. Otvorena pitanja
Na osnovu recenzije, identifikovana su sledeća otvorena naučna pitanja koja trenutno ograničavaju naše razumevanje habitabilnosti rane Venere:
4.5.1. Početni ugaoni moment i istorija rotacije Venere
Sadašnja rotacija Venere je neuobičajeno spora (243 dana) i retrogradna. Rani spin period je prema nekim modelima iznosio između 7 sati i 2 dana (Dobrovolskis, 1988; Correia i Laskar, 2024). Ovo ima direktne posledice na klimatske modele – brza rotacija dovodi do potpuno drugačije distribucije oblaka i toplote u poređenju sa sporom rotacijom koja se pretpostavlja u „vlažnim“ scenarijima. Nepoznanica je kako se i kada usporavanje odigralo.
4.5.2. Gubitak atmosfere i uloga indukovane magnetosfere
Venera nema globalno dipolno magnetno polje, ali poseduje indukovanu magnetosferu. Nedavne studije (Zhang i sar., 2024) su pokazale postojanje zatvorene magnetne topologije u magnetorepu i dokaze o magnetnoj rekonekciji, što utiče na stopu gubitka jona (posebno O⁺) i vode. Ovi procesi su tek na početku istraživanja.
4.5.3. Vulkanizam i resurfacing – uticaj na D/H odnos
Venera je doživela globalni resurfacing pre ~300–500 miliona godina (Bjonnes i sar., 2020). Vulkanizam doprinosi degaziranju H₂O, CO₂ i sumpornih gasova. Prema Constantinou i sar. (2024): (a) vulkanski gasovi imaju najviše 6 mol% H₂O, što je suvlje nego na Zemlji; (b) ovaj nalaz podržava hipotezu o (suvoj) Veneri.
4.5.4. Ograničenja iz plemenitih gasova
Podaci o kriptonu (Kr) i ksenonu (Xe) u atmosferi Venere su nekompletni i delimično kontradiktorni (Donahue i sar., 1981; Istomin i sar., 1980). Poznato je da je odnos Kr/Xe znatno bliži solarnim nego hondritskim vrednostima, što sugeriše da je rana atmosfera Venere imala hidrodinamički beg – ali kvantitativna ograničenja ostaju neizvesna.
4.5.5. Oksidaciono stanje unutrašnjosti Venere
Rad Krissansen-Totton i sar. (2023) sugeriše da bi habitabilni scenariji za ranu Veneru zahtevali ekstremno redukovane uslove (oksidacioni kapacitet tri reda veličine ispod FMQ bafera). Ne zna se da li su takvi uslovi ikada postojali na Veneri.
5. ZAKLJUČAK
Na osnovu kritičkog pregleda literature (2016–2025), mogu se izvesti sledeći zaključci:
- Rana Venera nalazila se bliže unutrašnjoj granici zone nastanjivosti zbog slabijeg Sunca, ali to samo po sebi nije dovoljan uslov za habitabilnost.
- Ne postoji naučni konsenzus – modeli se kreću od dugotrajne habitabilnosti (Way i sar.) do potpune odsutnosti tečne vode (Turbet i sar.; Constantinou i sar.), sa intermedijarnim scenarijima (Krissansen-Totton; Hamano).
- Geološki i izotopski dokazi su indirektni i ne omogućavaju jednoznačan zaključak – D/H odnos (150±30 puta veći od Zemljinog) ukazuje na značajan gubitak vode, ali ne i na njenu površinsku kondenzaciju; tesere su verovatno najstariji očuvani tereni, ali je njihova apsolutna starost nepoznata (procene se kreću od 0,75 do >3,5 Gyr) a felsični sastav ostaje hipoteza.
- Detekcija fosfina je kontroverzna i nepotvrđena – ne može se koristiti kao argument za postojeći život.
- Buduće misije (DAVINCI+, VERITAS, EnVision) su presudne za rešavanje ovog pitanja.
Konačan odgovor na pitanje „Da li je Venera bila prva nastanjiva planeta?“ ostaje otvoren. Ono što je sigurno jeste da je Venera izuzetan planetarni analog za razumevanje klimatske evolucije i granica habitabilnosti.
6. ZAHVALNICA
Autor se zahvaljuje recenzentima na izuzetno detaljnim i konstruktivnim primedbama, koje su omogućile značajno poboljšanje rukopisa. Rad nije finansiran.
7. LITERATURA
- Bahcall, J. N., Pinsonneault, M. H., & Basu, S. (2001). Solar models: Current epoch and time dependences. The Astrophysical Journal, 555(2), 990–1012. https://doi.org/10.1086/321493
- Bjonnes, E. E., et al. (2020). Venus’s resurfacing history. Journal of Geophysical Research: Planets, 125(8), e2020JE006546.
- Bjonnes, E. E., Montési, L. G. J., & Keller, T. (2023). Viscous relaxation as a probe of heat flux and crustal plateau composition on Venus. Proceedings of the National Academy of Sciences, 120(3), e2216311120. https://doi.org/10.1073/pnas.2216311120
- Byrne, P. K., et al. (2021). The tectonic character of Venus. Space Science Reviews, 217(1), 15.
- Constantinou, T., et al. (2024). A dry Venusian interior constrained by atmospheric chemistry. Nature Astronomy. https://doi.org/10.1038/s41550-024-02414-5
- Correia, A. C. M., & Laskar, J. (2024). Dynamical evolution of the rotation of Venus. Astronomy & Astrophysics, (u pripremi). Raniji rad: Icarus, 2009; DOI: 10.1016/j.icarus.2024.01.002.
- Dobrovolskis, A. R. (1988). Dynamical evolution of the rotation of Venus. Astronomy & Astrophysics, 192(3-4), 335–351.
- Donahue, T. M., Grinspoon, D. H., Hartle, R. E., & Hodges, R. R. (1997). Ion/neutral escape of hydrogen and deuterium. Venus II, 385–414.
- Fegley, B. (2014). Venus. In: Treatise on Geochemistry (2nd ed.), Vol. 2, 156–200.
- Gilmore, M. S., Treiman, A. H., & Helbert, J. (2017). Tessera terrain on Venus: A survey of the global distribution. Icarus, 290, 174–196.
- Gough, D. O. (1981). Solar interior structure and luminosity variations. Solar Physics, 74(1), 21–34.
- Hamano, K., Abe, Y., & Genda, H. (2013). Emergence of two types of terrestrial planet on solidification of magma ocean. Nature, 497(7451), 607–610. https://doi.org/10.1038/nature12163
- Kasting, J. F., Whitmire, D. P., & Reynolds, R. T. (1993). Habitable zones around main sequence stars. Icarus, 101(1), 108–128.
- Krissansen-Totton, J., Fortney, J. J., & Nimmo, F. (2023). Narrow range of early habitable Venus scenarios permitted by modeling of oxygen loss and radiogenic argon degassing. Proceedings of the National Academy of Sciences, 120(11), e2209751120. https://doi.org/10.1073/pnas.2209751120
- Page, M. J., et al. (2021). The PRISMA 2020 statement: an updated guideline for reporting systematic reviews. BMJ, 372, n71.
- Ramirez, R. M. (2020). On the habitable zone of the Solar System. Astrobiology, 20(11), 1308–1318.
- Resor, P. G., et al. (2021). Felsic Tesserae on Venus Permitted by Lithospheric Deformation Models. Journal of Geophysical Research: Planets, 126(4), e2020JE006642. https://doi.org/10.1029/2020JE006642
- Turbet, M., et al. (2021). Day–night cloud asymmetry prevents early surface water on Venus. Nature, 598, 276–280. https://doi.org/10.1038/s41586-021-03873-w
- Way, M. J., & Del Genio, A. D. (2020). Venus as a habitable world. In: Venus III, 505–526.
- Way, M. J., et al. (2016). Was Venus the first habitable world of our solar system? Geophysical Research Letters, 43(16), 8376–8383.
- Zhang, C., et al. (2024). Closed magnetic topology in the Venusian magnetotail and ion escape at Venus. Nature Communications, 15, 6065. https://doi.org/10.1038/s41467-024-50480-0
DODATAK A – Poređenje vlažnih i suvih modela
Tabela 2. Poređenje ključnih karakteristika vlažnih i suvih modela habitabilnosti rane Venere
| Parametar | Vlažni modeli (Way i sar., 2016) | Suvi modeli (Turbet i sar., 2021; Constantinou i sar., 2024) |
|---|---|---|
| Početna voda | Visoka (okeani, <300 m GEL) | Niska (voda u magmi, pretežno izgubljena) |
| Rotacija | Spora (243 dana) – ključna pretpostavka | Manje bitna (kritično rastojanje dominantno) |
| Magma okean | Sekundaran, brzo hlađenje | Ključan – dugotrajni magmatski okean tip II |
| Okeani na površini | Mogući milijardama godina | Nemogući (uslovi nikada nisu bili pogodni) |
| Habitabilnost | Duga (~3 Gyr) | Odsutna (0) |
| Ograničenje | Zavisi od neproverenog oblačnog pokrivača | Ne isključuje kratkotrajne okeane |
DODATAK B – Kvantitativne numeričke vrednosti
Tabela 3. Izabrane fizičke veličine relevantne za habitabilnost Venere
| Fizička veličina | Vrednost | Izvor |
|---|---|---|
| Solarni fluks na vrhu atmosfere Venere (danas) | ~2.600–2.700 W/m² | Fegley, 2014 |
| Bond albedo Venere (danas) | 0,75–0,80 | Fegley, 2014 |
| Efektivna temperatura (TOA, danas) | ~228,5 K | Fegley, 2014 |
| Prag za bekstveni efekat staklene bašte (outgoing radiation limit) | ~300 W/m² | Kasting i sar., 1993 |
| D/H odnos (Venera/Zemlja) | 150 ± 30 | Donahue i sar., 1997 |
| GEL vode – gornja granica (Krissansen-Totton) | do 500 m | Krissansen-Totton i sar., 2023 |
| GEL vode – vrednosti u tabeli Krissansen-Totton | 10, 50, 100, 300, 500, 700, 1000 m | Krissansen-Totton i sar., 2023, Table 1 |
| Sadržaj H₂O u vulkanskim gasovima (maks.) | 6 mol% | Constantinou i sar., 2024 |
| Starost tesanih predela (procene) | 0,75–1,5 Ga (do ~3,5 Ga) | NCSU, 2020; Sky&Telescope, 2024 |
| Rani spin period Venere | 7 h – 2 d | Dobrovolskis, 1988; Correia i Laskar, 2024 |
| SiO₂ u teserama (ako su felsične) | 48–72% | Resor i sar., 2021 |
| Maksimalna debljina kore za anortitnu reologiju | <29 km | Bjonnes i sar., 2023 |
